BORNA,DARAC & DINAMO

ljudi moram ići još nabavit nešto o dinamu dotle uživajte u ovome

Trener: Josip Kuže
Predsjednik: Mirko Barišić
Direktor: Zdravko Mamić
Sportski direktor: Zvjezdan Cvetković
IGRAČI:

Vratari

1 Ivan Turina vratar
12 Filip Lončarić vratar
22 Marko Šarlija vratar
... Ivan Kelava vratar

Obrambeni igrači

26 Dino Drpić stoper
3 Hrvoje Čale lijevi branič
7 Etto desni branič/desni vezni
5 Vedran Ćorluka stoper
15 25px Carlos Santos lijevi branič
6 Mario Cvitanović stoper
16 Dejan Lovren stoper
4 Jens Nowotny stoper

Vezni igrači
2 Marijan Buljat desni vezni
8 Ante Tomić vezni igrač
13 Mathias Chago obranbeni vezni/vezni igrač
10 Luka Modrić navalni vezni/lijevi vezni
30 Davor Vugrinec navalni vezni
20 Ognjen Vukojević obrambeni vezni
28 Zoran Mamić vezni igrač
11 Jasmin Agić vezni igrač/obrambeni vezni

Napadači

24 Eduardo da Silva napadač
21 Saško Pandev napadač
27 Goran Ljubojević napadač
9 Anderson Costa napadač

1923-1924. Artur Gaskel
1925-1926. Josef Brandstätter
1926-1928. Imre Pozsonyi
1929-1931. James Donnelly
1932. Giury Molnar
1933. Robert Haftl
1935. Hans Ringer
1935-1945. Marton Bukovi
1945. Branko Kunst
1945-1947. Marton Bukovi
1947. Mirko Kokotović
1948. Karl Mütsch
1948-1949. Bruno Knežević
1950-1952. Bernard Hügl
1952-1953. Milan Antolković
1953-1955. Ivan Jazbinšek
1956. Bogdan Cuvaj
1957. Milan Antolković
1957-1958. Gustav Lechner
1959-1960. Milan Antolković
1960-1961. Marton Bukovi
1961-1964. Milan Antolković
1964-1965. Vlatko Konjevod
1965-1967. Branko Zebec
1967-1970. Ivica Horvat
1970-1971. Zlatko Čajkovski
1971-1972. Dražan Jerković
1972. Stjepan Bobek
1973. Domagoj Kapetanović
1973-1974. Ivan Marković
1974-1977. Mirko Bazić
1977-1978. Rudolf Belin
1978-1980. Vlatko Marković
1980. Ivan Marković
1980-1983. Miroslav Blažević
1983. Vlatko Marković
1984. Branko Zebec
1984-1985. Tomislav Ivić
1985. Zdenko Kobeščak
1986-1988. Miroslav Blažević
1988-1989. Josip Skoblar
1989. Rudolf Belin
1989-1990. Josip Kuže
1990-1991. Vlatko Marković
1991-1992. Zdenko Kobeščak
1992. Vlatko Marković
1992-1994. Miroslav Blažević
1994. Ivan Bedi
1994-1996. Zlatko Kranjčar
1996-1997. Otto Barić
1997-1998. Marijan Vlak
1998. Zlatko Kranjčar
1998. I. Bedi / H. Braović
1998-1999. Velimir Zajec
1999. Ilija Lončarević
1999. Osvaldo Ardiles
1999-2000. Marijan Vlak
2000-2001. Hrvoje Braović
2001-2002. Ilija Lončarević
2002. Marijan Vlak
2002-2003. Miroslav Blažević
2003-2004. Nikola Jurčević
2004. Đuro Bago
2004. Nenad Gračan
2005. Ilija Lončarević
2005. Zvjezdan Cvetković
2005-2006. Josip Kuže

Milan Antolković
Rudolf Belin
Zvonimir Boban
Srećko Bogdan
Petar Bručić
Tomislav Butina
Snježan Cerin
Zvonimir Cimermančić
Igor Cvitanović
Marijan Čerček
Vladimir Čonč
Eduardo da Silva
Stjepan Deverić
Slavko Ištvanić
Tomislav Ivković
Dražan Jerković
Goran Jurić
Ratko Kacian
Vlado Kasalo
Zlatko Kranjčar
Dražen Ladić
Stjepan Lamza
Silvio Marić
Vlatko Marković
Marko Mlinarić
Zvonimir Monsider
Edin Mujčin
Džemal Mustedanagić
Robert Prosinečki
Mladen Ramljak
Mario Stanić
Dario Šimić
Zlatko Škorić
Davor Šuker
Mark Viduka
Marijan Vlak
Goran Vlaović
Franjo Wölfl
Velimir Zajec
Slaven Zambata
font>

Dinamova nogometna škola nosi ime po dvije legende zagrebačkog nogometa: Ici Hitrecu i Ratku Kacianu. Ico Hitrec je po mnogima bio najbolji zagrebačke nogometaš prije 2. svjetskog rata. Bio je vođa napada HAŠK-a. Kao jedan od prvih hrvatskih internacionalaca, karijeru je nastavio u švicarskom Grasshoppersu, a "Kicker", tada najveći sportski list Europe, uvrstio ga je u najbolju momčad Starog kontinenta. Bio je i prvi tehnički referent Dinama 1945., u čijoj su se radnoj sobi, u Električnoj centrali, u Gundulićevoj ulici, okupljali najistaknutiji igrači Građanskog razgovarajući o stvaranju novog kluba plave boje. Ratko Kacian je, igrajući s Hitrecom, bio prvak s HAŠK-om 1938., a deset godina kasnije sudjelovao je u osvajanju prvog Dinamovog naslova prvaka. Sadašnji direktor omladinske škole je Božidar Šikić.

Stadion Maksimir je najveći nogometni stadion u Zagrebu na kojem domaće utakmice igra NK Dinamo. Nazvan je prema gradskom kvartu u kojem se nalazi.

Prvotnim igralištem se služio HAŠK od 1912. godine, a 1948. na služenje ga je dobio Dinamo. Klub je uskoro na igralištu podigao zgradu, nasipe za stajanje, a na zapadnom dijelu malenu tribinu. Prvu utakmicu Dinamo je na Maksimiru odigrao 1948. godine s beogradskim Partizanom.


Stadion MaksimirPostojeći stadion se počeo graditi 1952., a projektanti su bili arhitekti Vladimir Turina, Eugen Ehrlich i Franjo Neidhardt. U prvoj dionici gradnje 1954. dovršene su atletska staza i zapadna tribina. Sjeverna tribina podignuta je 1955., a u trećoj dionici izgrađeni su zapadni ulaz, blagajna, sanitarni čvor na zapadu te žičana ograda oko stadiona. U četvrtoj etapi gradnje izgrađena je 1961. istočna tribina, koja ujedno natkriva zapadnu tribinu pomoćnog igrališta te je postavljena rasvjete. Gradnja južne tribine je započela 1964., a završila 1969. Uprava Dinama preselila se 1972. iz prostorija u Haulikovoj ulici u prostorije na stadionu.

Godine 1974. na stadionu je uvedena nova rasvjeta, a 1998. počelo je opsežno preuređenje stadiona: srušene su sjevernja tribina te zapadno, istočno i južno stajanje, a dograđena je zapadna tribina i sagrađena nova sjeverna tribina čime je narušen prvotni izgled stadiona. Zbog nerealnih planova i nedostatka sredstava radovi nisu završeni, pa se stadion u 2000-ima koristi u nedovršenom stanju.

Prije uvođenja sjedalica na zapadnu i istočni tribinu kapacitet stadiona je bio 64.000 gledatelja, a u 2000-ima stadion može primiti 40.000 gledatelja. Na maksimirskom stadionu igrane su utakmice Europskog prvenstva 1976. godine, a na njemu je većinu utakmica odigrala hrvatska reprezentacija od 1990., a danas se njime redovito koristi i upravlja NK Dinamo.

Prvenstvo Hrvatske: 1943. (kao Građanski), 1992/93., 1995/96., 1996/97., 1997/98., 1998/99., 1999/2000., 2002/03., 2005/06.
Prvenstvo Jugoslavije: 1923., 1926., 1928., 1937., 1940., (kao Građanski) 1948., 1954., 1958. (vidi pojedinosti), 1981/82.
Hrvatski nogometni kup: 1941., 1993/94., 1995/96., 1996/97., 1997/98., 2000/01., 2001/02., 2003/04.
Kup Jugoslavije: 1925., 1940., 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1979/80., 1982/83.
Kup velesajamskih gradova (Kup UEFA): 1967. (finalisti 1963.)
Balkanski kup: 1977.

Dres Dinama je tradicionalno tamno plave boje. Rezervni dres je bijeli, a u novije vrijeme je zamijenjen modernijom srebrnom varijantom. Grb Dinama je okruglog oblika podijeljen kosom crtom popola. Na lijevoj strani nalazi se na plavoj podlozi malo tiskano slovo "d" bijele boje. Na desnoj strani nalazi se hrvatski povijesni grb. Grb je obrubljen zlatnom bojom. U uporabi je od 1969. kada je zamijenio stari grb u obliku štita, a inspiracija mu je bio grb Građanskog.

U prostorijama »Elektre« u Gundulićevoj ulici, osnovan je 8. svibnja 1945. godine Dinamo. Klub je dobio ime po uzoru na moskovski Dinamo. Ondašnji zagrebački sportski komesar Ivica Medarić (koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u Građanskom) je predložio ime Dinamo koje je prihvaćeno zbog bliskih odnosa sa SSSR-om.

Nakon osnivanja 9. lipnja 1945. klubu su pristupili svi najbolji i najpopularniji igrači Građanskog: Urch, Wölf, Kokotović, Lešnik, Cimermančić, Pleše, Antolković, Belošević, Jazbinšek, Reiss, te njegovi juniori: Bučar, Ferković, Martinec, Kukec, Gereš, Čonč i Režek te trener Marton Bukovy. Od igrača HAŠK klubu su pristupili Čajkovski, Kacian, Lojen, Peričić. Od njih samo je Čajkovski dugo ostao u Maksimiru - čak jedanaest godina. Dinamo je od Građanskog naslijedio plavu boju dresova i status najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, nadimak "purgeri", navijačku bazu, a od 1969. i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.

Image:Dinamo prvak 1982 foto.jpg
Dinamo prvak 1982.U razdoblju nakon 2. svjetskog rata bio je glavni predstavnik zagrebačkog nogometa te jedan od četiriju najuspješnijih klubova u SFRJ uz splitski Hajduk te beogradske klubove Crvena zvezda i Partizan (tvz. velika četvorica). Osvojio je jugoslavenska prvenstva 1948., 1954., 1958., 1982. i kupove 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1980. i 1983.

Iako je u 1960-im godinama imao daleko najbolju momčad u SFRJ nije uspio osvojiti niti jedan naslov. Tome je svakako pridonjelo što je bio hrvatski klub te je postao ono što komunistički vlastodršci nikako nisu željeli - simbol hrvatstva, baš kao što je to bio Građanski u Kraljevini Jugoslaviji. Iz toga je vremena anegdota da u je u statutu Jugoslavenskog nogomentog saveza zapisano u prvom članku da Dinamo ne smije postati prvak. Drugi članak glasi: Ako se to ipak dogodi primjenjuje se članak prvi.

Dinamo je bio dugo vremena jedini jugoslavenski klub koji je osvojio jedan od europskih kupova: Kup velesajamskih gradova 1967. nakon pobjede u finalu nad Leeds Unitedom, a prije toga je eliminirao njemački Eintracht Frankfurt, talijanski Juventus, rumunjski Dinamo Bukurešt, škotski Dunfermline, čehoslovački Spartak Brno. Godine 1963. bio je finalist istog natjecanja izgubivši u istom natjecanja od španjolske Valencie.

Godine 1991. klub mijenja naziv (protivno volje navijača) u HAŠK Građanski, 1993. u Croatia, a u veljači 2000. vraćen je naziv Dinamo. U razdoblju nakon hrvatske samostalnosti osvaja hrvatska prvenstva: 1993., 1996., 1997., 1998., 1999., 2000., 2003., 2006., te kupove 1994., 1996., 1997., 1998., 2001., 2002., 2004.